Kad me se pita što je to što me inspirira, kako se sjetim ovog ili onog, često znam reči da je sve nekako stvar trenutka. Može to biti i nešto što sam vidjela, osjetila ili doživjela. Ponekad samo neki "ahaaaa" u mojoj glavi dok radim nešto apsolutno nepovezano s namjerom da stvaram.
Isto tako se zna desiti da komad metala prizove ili bolje rečeno odredi oblike kojeg želi za sebe ... na meni je samo da uzmem alat u ruke i priču dovršim do kraja. Kad god mi to prilike dozvole, puštam metalu na volju ... da mi "šapne" što želi biti. Ha-ha, gotovo da ispada da se izvlačim :-)
Isto tako se zna desiti da komad metala prizove ili bolje rečeno odredi oblike kojeg želi za sebe ... na meni je samo da uzmem alat u ruke i priču dovršim do kraja. Kad god mi to prilike dozvole, puštam metalu na volju ... da mi "šapne" što želi biti. Ha-ha, gotovo da ispada da se izvlačim :-)
Tako je krenula priča i s Ribicom. Bila je komad izbušenog, presavijenog metala. Vjerojatno rezultat nekog neuspjelog pokušaja da dobijem nešto. No uvijek se nekako motala u mojoj blizini, nespremna da zauvijek ode na otpad. Htjela se pokazati. A kad sam joj na kraju dodala "oko" još mi je i namignula. "Konačno! Skužila si što želim biti" veselo je otpuhnula prvim mjehurićem zraka.
"Little fishy"
necklace, brass, amethyst
"Ribica"
ogrlica, mesing, ametist
ogrlica, mesing, ametist
"Little fishy"
necklace, brass, amethyst
When I'm asked what is my inspiration, how I figure out something, I often say it's the moment, nothing else. It can be something I see, feel or have experienced. Sometimes just an "ahaaaa" in my head while doing something totally opposite of the intention to create.
Also, sometimes it happens that I let the metal to recalls, or better, determines the shape which it wants to be. My job is than just to grab some tools and finish the story. Whenever I have the chance, I let the metal to express its wish and "whisper" to me what it wants to be. Ha-ha, it almost seems like I'm cheating :-)
That is how the story of the "Little fishy" started. It was a drilled, folded piece of metal. Probably some result of a failed experiment to get something. But, it was always somehow near by my hands, unready to end up as some waste for good. It wanted to be seen. And when I placed the "eye" at the end, it actually winked at me. "Finally, you've figured out what I want to be" it happily blow-out with the first bubble.
7 komentari:
10. listopada 2013. u 09:49
Predivno!
10. listopada 2013. u 10:10
Jako slatka i neodoljiva ribica
10. listopada 2013. u 11:54
odlična ti je ribica.
i najbolje je slušati materiju da ti ona sama kaže što je i tko je. tako nastaju najbolje stvari. baš kao i ova ribuša - namiguša! bravo!
10. listopada 2013. u 13:42
odlična...
10. listopada 2013. u 23:15
Hvala vam svima od reda ♥ Veseli pozdravi od Ribice i mene :-)
11. listopada 2013. u 07:39
Nema dvojbe, stvari se događaju s razlogom., tisuću puta u životu već provjereno! Tako se i komad lima s razlogom motao tvojim radnim prostorom, a ti si s razlogom prava umjetnica, jer si prepoznala i osjetila vibru koju ti je slao taj komad izbušenog presavijenog metala. Ovoga puta ti si ribici ispunila želju!
11. listopada 2013. u 07:47
Hvala ti lijepa na divnom komentaru, draga Vesna ♥
Objavi komentar