Vrijedi li moj rad više od cijene utrošenog materijala i neke procjene amortizacije alata kojeg koristim? Ako da, koliko? Vjerujte, često se to pitam. Voljela bi da o toj strani mojeg stvaranja ne moram razmišljati. Ali ona je nužna jer, ruku na srce, ipak je lijepo vidjeti da se trud isplatio i financijski a neophodan je izvor nabavki svega potrebnoga. Precjenjujem li svoj rad ili je još uvijek podcijenjen? Gledajući u kojem okruženju živimo i radimo, nastojim se prilagoditi. Ali i to mora imati svoje granice. Jer nikako ne želim obezvrijediti svoj rad dajući mu neku etiketu "komercijalnog štancanja" za male novce. To bi značilo da ne cijenim niti sebe niti svoj trud i da tehnike u kojima radim smatram nečim trivijalnim. A teško da bi me onda i drugi shvaćali ozbiljno.
Zašto sve ovo govorim? Neki dan sam na stranici British crafters naletjela na jednu izvrsnu priču, bolje rečeno iskustvo osobe koja je imala vrlo zanimljivu epizodu u komunikaciji s kupcem. Vjerujem da je svatko od nas koji se bavi nekim oblikom stvaranja imao takve susrete u kojima je bio prisiljen "braniti" cijenu svoga rada. Svakako ju pročitajte. Mene je nasmijala i umirila.
Kontaktirajući ih s upitom za dozvolom korištenja priče na blogu, saznala sam da su samo proslijedili priču originalno objavljenu na twitteru. Dakle, hvala British crafters na podijeli priče i hvala neznanom autoru/autorici na objavi crtice iz crafterske svakodnevice.
Do idućeg posta, lijep pozdrav, Sandra Z.
Puž(evim korakom naprijed)*
prsten, bakar, srebro
* objašnjenje: puževim (ali sigurnim) korakom naprijed u nastojanju da educiramo i pokažemo što znači i koliko vrijedi ručni rad
